Prema opreznim procjenama, u SSSR-u je postojalo između 1500 i 3.000 radnih logora i kaznenih kolonija. Između dva milijuna njihovih stanovnika bilo je najmanje 20000 političkih zatvorenika. Ti su se logori protezali sovjetskom kopnenom masom kao lanac otoka, zbog čega su ih nazivali zajedničkim imenom Arhipelga Gulag. Sama je riječ ''gulag'' zapravo kratica za ''Glavnoje upravlenieje lagerej'', tj. Glavnu upravu logora.
Prisilni rad u logoru
Život u tim logorima slikovito je opisao nobelovac Aleksandar Solženjicin (1918.-2008.), koji je u njima proveo jedanaest godina života. U dva svoja djela, Jedan dan u životu Ivana Denisoviča (1963.) i Arhipelag Gulag (1973.), taj je pisac razotkrio neljudske uvjete života i rada njegovih nesretnih stanovnika. I po šesnaest sati dnevno, šest dana tjedno, često neishranjeni i bez zaštite na radu, stanovnici tih logora morali su obavljati najteže poslove. Tako su primjerice 1970-ih godina logoraši radili i u rudnicima urana, no bez zaštitnih sredstava. Na tisuće ih je pomrlo, a još je veći broj teško oštetio zdravlje. Zatvorenici su, osim toga, bili izvrgnuti i ponižavanju, pa čak i torturi.
Rekonstrukcija barake u sovjetskom gulagu
Takva su mjesta, namijenjena izgonu kriminalaca i političkih zatvorenika, postojala i u carskoj Rusiji. Za Staljinove je vladavine terora ta mreža, međutim, bila postupno proširena, pa se računa da je tako u logorima umrlo oko deset milijuna ljudi. Pišući u svom Arhipelagu Gulag o, kako reče, ''sovjetskom državnom terorizmu bez presedana'', Solženjicin se oslanjao na sjećanja svjedoka, a svoje je opsežno djelo posvetio ''svima koji nisu doživjeli da o tome pričaju''.
Preuzeto iz knjige Veliki misteriji prošlosti, 2004. Mozaik knjiga, Zagreb.
Nema komentara:
Objavi komentar